30 Kolovoz

„Uzdaj se u GOSPODINA i čini dobro; tako ćeš prebivati u zemlji i zaista ćeš sit biti.“ (Ps. 37:3)

KADA razmišljamo o Gospodnjoj dobroti obećanoj svijetu općenito u od njega određeno vrijeme, koje je pred nama, i ako se osvrnemo unatrag i vidimo njegovu ljubaznu brigu nad onima iz drevnih vremena koji su se pouzdali u njega, što da kažemo u odnosu na nas iz ovog Evanđeoskog doba, koji imamo daleko više prednosti na svaki način od onih iz drevnih vremena isto tako kao i od onih iz doba koja dolaze, u tome što nam je ukazana posebna milost i Gospodnji blagoslov u spoznaji njegovog milostivog plana i usvojenja u njegovu obitelj? Zar ne bismo trebali smatrati da je onaj koji je bio pažljiv u prošlosti, koji će uživati u davanju  blagoslova u budućnosti, sada spreman i želi izliti na svakoga od nas kao njegove djece blagoslove,  posebno duhovne, do one mjere do koje smo mi spremni s vjerom ih primiti? Ako nas je dok smo još bili grešnici Bog ljubio tako da nas je otkupio, zar ne bi smo daleko više sada kada nam je oprošteno i kada smo prihvaćeni u njegovu obitelj, i usvojeni i učinjeni sunasljednicima s našim Gospodinom ubuduće, trebali očekivati od Gospodina, iz dana u dan, blagoslove i milosti za koje nam on jamči da mu je ugodno darovati nam ih? Zasigurno vjera mu može vjerovati, neka dođe što ima doći! Premda Gospodin sada izlijeva svog Duha na svoje sluge i sluškinje, na njima je da gledaju da su ispražnjene posude – prazni da bi ih on mogao napuniti – prošireni sve više i više kako bi mogli biti sve više i više ispunjeni sa Duhom Božjim. R3431:5 (Himna 313)